Povijest i opis činčile te srebrno osjenčane perzijske mačke

Činčila i srebrno osjenčana perzijska mačka su umjetno uzgojene dugodlake rodovničke mačke, koje su početkom ovog stoljeća sa brojnim planskim križanjima uzgojene u Engleskoj. Obje mačke spadaju u grupu mačaka sa obojenim oznakama dlake, odnosno vrhova dlake – tipping. Na prvi pogled obje vrste, a pogotovo činčila dosta liče na bijelu perzijsku mačku, ali nisu potpuno bijele. Vrhovi dlaka na glavi, ušima, leđima, bokovima i gornjem dijelu repa su obojeni u tamnijim tonovima, pa to izgleda kao da im preko tijela visi koprena tamnih tonova, i to im daje izgled lijepe srebrnkaste boje. Sve do 1989. godine su bile obje mačke jako slične, međunarodno priznate kao bijela i srebrna činčila, a 1989. godine ih je Međunarodna organizacija felinologa Evrope – FIFe opredjelila pod današnjim imenima.

Priznanje za početke planskog uzgoja činčile i srebrno osjenčane mačke pripadaju engleskim ljubiteljima kućnih mačaka sa rodovnicama koji su već krajem 19. stoljeća sa mnogim križanjima kratkodlakih srebrno prugastih britanskih mačaka i crno dimastih perzijskih mačaka uspjeli uzgojiti prvog osjenčanog mačka, odnosno srebrnog činčila mačka Silber Lambkina. Na izložbi mačaka u Londonu 1888. godine, Silber Lambkin je zbog svoje do tada nepoznate boje i izvanrednog izgleda bio prava atrakcija. Silber Lambkin uginuo je star 17. godina, a zbog svoje ondašnje posebnosti i velikog doprinosa razvoju felinologije, poslije smrti dobio je počasno mjesto u prirodoslovnom muzeju u Londonu. Silber Lambkin nije imao baš puno sličnosti sa današnjim izgledom činčile odnosno srebrno zasjenjene perzijske, jer je bio mnogo tamniji, a po tipu je ličio na današnju angora mačku.

Uzgajivači su sa daljim planskim parenjima njegovih potomaka u relativno kratkom vremenu uspjeli popraviti kvalitetu tipa i uzgojiti nove variante boje. Već u 1900. godini su u Engleskoj kao rodovničke mačke priznali činčilu u bijeloj, srebrno osjenčanoj i srebrno prugastoj boji. A zato jer su sudije kod ocjenjivanja teško razlikovali bijele i srebrno osjenčane činčile , engleski savez felinologa je 1902. godine srebrnu osjenčane mačke izbacio iz zvanične konkurencije činčila. Iako su obje boje priznate po cijelim svijetu, u Engleskoj osjenčana mačka nije priznata ni danas, ali ju drže zbog uzgoja bijelih činčila.

Poslije prvih uspjeha engleski ljubitelji činčila su i dalje planski radili na poboljšanju kvalitete boje i tipa mačke, pa su tako 1925. godine – može se reći usput – uzgojili i zlatno osjenčanu perzijsku mačku, koja je bila posle drugog svjetskog rata priznata i u Americi. Danas je zlatno osjenčana perzijska mačka priznata u svima felinološkim asocijacijama. Njihov broj je i danas vrlo malen, a pogotovo zato jer je za njihov uzgoj potrebno imati jednu ili obje zlatno osjenčane mačke . Ako je jedna mačka (mužjak ili ženka) srebrno osjenčana, tada postoji mogućnost da budu potomci zlatno osjenčani ali to ovisi o precima srebrno osjenčanog roditelja.

U 50-tim godinama su u Americi planskim križanjima starog tipa engleske činčile sa plavom i crnom perzijkom uzgojili vrlo lijepu srebrno osjenčanu mačku, koja je priznata po cijelom svijetu, osim u Engleskoj. Od činčile se razlikuje samo po tome što joj je boja dlake malo tamnija. Bitna razlika između ove dvije slične mačke je samo u tome da srebrno osjenčana mačka smije imati najviše 1/3 dlake na vrhu druge boje od ukupne dužine dlake , a kod činčile to može biti do 1/8 dlake. Najlakše te dvije mačke razlikujemo po tome što kod srebrno osjenčane mačke su dlake između prstiju šapa tamnije boje, a kod činčila su one potpuno bijele. Sve do 1982. godine činčila i srebrno osjenčana perzijska mačka bile su priznate samo samo sa crnim oznakama vrhova dlake (tipingom). Iste godine stručnjaci su otkrili genetski zapis za plavu, čokoladnu i lila boju tippinga. Do 1989. godine ove dvije mačke su uz zlatno osjenčanu mačku bile jedine dugodlake mačke sa rodovnicama koje su se mogle ponositi sa zelenom bojom očiju.

Po tipu je činčila srednje velika perzijska mačka. Jako mišićavo, srednje dugo tijelo stoji na kratkim, jakim nogama, koje imaju velike okrugle šape. Grudni koš, plečke i leđa su masivni i široki. Glava je široka sa okruglim i velikim čelom i punim licem. Vrat je kratak i širok, nos ratak, a nosna kost je u visini očiju prema unutra ukrivljena – stop. Vrh nosa je boje cigle i u tamnom tonu obrubljen. Brada i zubne kosti su široke i jake. Uši su okrugle i male, i moraju biti postavljene što više sa strane glave, sa unutrašnje strane su sa dugim bijelim čupercima dlake. Oči su velike i okrugle, boja očiju je zelena (makar se može sresti i zeleno plava). Tamni obrub očiju je obavezan. Obrubovi vrha nosa, očiju i tabana u skladu su s oznakama boje dlake. Rep je kratak i jako dlakav.

Dlaka krzna kod činčila perzijskih mačaka je duga, gusta, meka sa puno bijele svilenkaste poddlake. Vrhovi gornje dlake na glavi, ušima, leđima, bokovima i gornjoj strani repa su obojeni u jednoj od četiri međunarodno priznate boje – tippinga. Na tim dijelovima tijela ne smije imati niti jedne dlake koja bi bila tamnije obojena cijelom dužinom, ako ima takve dlake prije izložbe treba ih odstraniti pincetom. Obojenost vrhova dlake krzna mora biti jednomjerna po svim navedenim dijelovima tijela. Dlaka na bradi, grudima, trbuhu, unutrašnjim dijelovima nogu i donjoj strani repa je snježno bijela i nisu dopuštene nikakve tamnije fleke ili mrlje.

Po karakteru su vrlo mazne i zaigrane. Veća ili manja želja za maženjem i igrom u velikoj mjeri ovisi o njohovom odgoju, odnosno o uzgajivaču.

Zbog graciozno lijepog tijela i izvanredno lijepih zelenih crno obrubljenih očiju se činčila i srebrno osjenčana perzijska mačka ubraja među zvijezde perzijskih mačaka. Poznavaoci felinologije, za one koji tu lijepu mačku imaju, kažu da imaju nešto stvarno posebno. I pored iznimne ljepote i popularnosti koju činčila i srebrno osjenčana mačka u svijetu uživaju mogli bi reći da ih ima malo i da su u većini zemalja Evrope jako rijetke. Makar od njih su samo rjeđe zlatno osjenčane mačke kojih ima jako malo, a u Hrvatskoj ih je oko desetak. Dok je uzgoj činčila i srebrno osjenčanih mačaka dosta kvalitetan (kvantitativno i kvalitativno).

Prvu srebrno osjenčanu mačku sa rodovnicom, Silber Swan Daphne, je 1990. godine uvezao u Hrvatsku g. Pero Karamatić iz Ivanić grada. Silber Swan Daphne je 1991. godine od njega kupila gđa. Benzon iz Karlovca, koja ju je u Sloveniji parila sa poznatim Europa šampionom Foniksom – Fičom . Iz toga parenja su se omacila dva srebrno osjenčana i jedan zlatno osjenčani mačić, a ujedno su to bili i prvi mačići te vrste uzgojeni u Hrvatskoj. Srebrni i zlatno osjenčani mačić iz tog legla (Foenix i Felix) su udomljeni kod obitelji Jelenčić 1992. godine.